33

Obljetnica: Sjećanja Željana Konsua

Na današnji dan 8. travnja 2000. počele su naše zlatne godine, a tada sam imao 35 godina a JUG 76 godina i 27 trofeja. Stariji smo dvadeset godina, nešto maalo teži, a klub ima 64 trofeja (i još tri moguća u ovoj ludoj korona sezoni) – zapisat će emotivno Željan Konsuo, dopredsjednik Vk Jug AO, dopredsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza, član Nacionalnog vijeća za sport i član Izvršnog odbora HOO-a. Njemu su protekla dva deseljeća na poseban način ostala urezana u pamćenje, ali i zauvijek u srce. Prenijet ćemo nekoliko crtica koje je zapisao u sjećanje na velik dan, kada su naši Jugaši osvojili LEN kup.

Da sam vičan pisanju o tom danu mogao bi se mali roman napisati. Dan je počeo u Zagrebu, gdje su mi tada djeca i supruga živjeli (zbog njene specijalizacije). Nervoza samo takva jer smo u klubu čekali dvadeset godina na drugi europski trofej, a ja tempirao da obavim ujutro posao u HEP-u i Dalekovodu, pa na avion i stići na zadnje pripreme za utakmicu. Za vrijeme sastanka zovu me iz Croatia Airlinesa i nježno obavještavaju da je moj let otkazan zbog kvara aviona u Londonu.

Nastupa panika, bijes i poprilično ludilo. U današnje doba bi jednostavno sjeo u auto i za cca pet sati stigao u Grad i problema ne bi bilo. Ali tada nije bilo autoputa, nije bilo ni našeg mosta … ne bih stigao ni sa vozačem formule. Borba za trofej nakon toliko godina bez mene kao predsjednika, ukratko užas. Nekoliko krugova oko zgrade, kao profesor Baltazar i ideja je sinula. Dođem u stan i smireno kažem ženi da imam organizirani let iz Lučkoga (naravno da sam slagao) i da me odvezu do Aerokluba Lučko. Po prvi put u životu dolazim tamo i uspijem izmoliti da me za 500 maraka prevezu do Grada.

Sjedamo u malu Cessnu, žute boje, a ja gledam gdje je pista?? Polijećemo sa zemljane piste, a u mojoj ludoj glavi jedino bitno da ću ipak stići na utakmicu. Međutim pravi horor je uslijedio tek iznad Stona kad nas je bura počela dobro bacati. Pilot još luđi od mene i odlučuje se na pokušaj slijetanja i iz četvrtog pokušaja uspijeva sletjeti. Kakav je bio osjećaj? Već sam rekao da nisam vičan pisanju. 🙂

U to doba imali smo balon nad bazenom pod kojeg se moglo nagurati do petsto ljudi. Zato smo odlučili riskirati i nekoliko dana ranije skinuti balon a kako bi omogućili brojnim navijačima da nas ponesu do trofeja. I dogodi se bura, rashladi vodu ispod dozvoljenog i opet panika…

Ali delegat, proslavljeni srpski vaterpolist Mirko Sandić ide nam na ruku i „vjeruje“ našim lažima o temperaturi vode. Ostalo je povijest… Od tadašnjih aktera među živima nisu odavno tadašnji trener Pescare Bruno Silić, naš Ivo Ivaniš i delegat Sandić. Tada osvojen LEN kup označio je početak žetve trofeja među kojima posebno mjesto zauzimaju tri osvojena trofeja Lige prvaka.

Sada kada smo svi zarobljeni u svojim domovima sjetimo se kroz fotogaleriju tog lijepog osmog travnja 2000. godine.